Tekst je objavljen 20.11.2018. u Ilustrovanoj politici
Visokofunkcionalna depresija
Šta prvo pomislite kad čujete reč depresija? Kako zamišljate osobu koja pati od ovog poremećaja? Većina vas je najverovatnije pomislila na hronično tužnu osobu, povučenu, smanjene sposobnosti za rad, zapuštene higijene, bez posla… Ljudi uglavnom prvo pomisle na težak depresivni poremećaj, poznatiji u psihijatriji kao depresija major. Međutim, depresija ima mnoga lica.
Svako od nas će nekad tokom života biti depresivan. Ono što razlikuje depresivno raspoloženje od depresivnog poremećaja je dužina trajanja i težina simptoma. Ukoliko depresivno raspoloženje traje duže od dve nedelje, možemo da posumnjamo na depresivni poremećaj. Ovakve depresivne epizode mogu da se jave jednom ili više puta u toku života. Porodica i prijatelji obolelog je relativno lako prepoznaju, jer ponašanje i funkcionisanje obolelog se znatno razlikuje u odnosu na prethodni nivo funkcionisanja.
Sada zamislite relativno uspešnu osobu, koja svakog dana odlazi na posao, ima rešeno stambeno pitanje, brižnog partnera i aktivan socijalni život. Teško da se takva slika uklapa u stereotipno shvatanje depresije. Retko ko je pomislio da se iza nasmejanog lica Robina Vilijamsa, Entoni Bordena, Merilin Monro ili Vitni Hjuston krije depresivni poremećaj. U Srbiji oko 420.000 ljudi ima neki oblik depresije, a procenjuje se da oko 3% populacije pati od tkz. visokofunkcionalne depresije.
Visokofunkcionalna depresija ili stručno distimija ili perzistentni depresivni poremećaj je forma depresivnog poremećaja koja ne remeti značajno socijalno ili poslovno funkcionisanje osobe. Neretko su osobe koje pate od visokofunkcionalne depresije veoma uspešne na poslu i teže perfekcionizmu.
Tačan uzrok zbog kojeg se javlja, nije poznat. Određeni faktori mogu da doprinesu razvoju poremećaja među kojima su: biohemijski disbalans u mozgu, porodična istorija depresivnosti, prisustvo nekog drugog psihijatrijskog poremećaja, stresni i traumatski životni događaji, hronična somatska bolest i sl.
Osobe koje pate od ovog poremećaja doživljavaju iste simptome kao i osobe sa težom kliničkom slikom depresije, ali su simptomi znatno blaži. Pored čestog depresivnog raspoloženja karakteristično za poremećaj je i gubitak interesovanja za aktivnosti koje su ranije pričinjavale zadovoljstvo i nemogućnost da se doživi istinska sreća. Česti su i drugi simptomi kao što su hroničan zamor, gubitak apetita ili prejedanje, nesanica ili hipersomnija, problemi sa koncentracijom, samokriticizam, loša slika o sebi, osećanje krivice i stida, beznađa i dr. Da bi se postavila dijagnoza distimije potrebno je da depresivno raspoloženje i bar dva navedena simptoma traju duže od dve godine (kod dece i adolescenata jednu godinu).
Zbog toga što simptomi nisu toliko izraženi kao kod teže depresije, ovaj oblik često ostane neprimećen jer se ponašanje osobe ne razlikuje značajno od drugih. Osobe koje pate od ovog poremećaja često zbog osećanja stida ne otkivaju da se osećaju depresivno. Ovo je naročito izraženo u muškoj populaciji jer se kod njih ovakva osećanja doživljavaju kao slabost. Prepoznavanje dodatno komplikuje činjenica da se kod oko polovine obolelih prvi simptomi javljaju dosta rano, obično pre 25. godine, zbog čega osoba na simptome gleda kao na svoju prirodu. Zbog svega nabrojanog, često prođe i više od deset godina pre nego što se zatraži profesionalna pomoć.
Ako uzmemo u obzir da ovaj tip depresije najčešće ne remeti značajno profesionalno i socijalno funkcionisanje osobe, postavlja se pitanje da li je lečenje uopšte potrebno. Po mom mišljenju, osobe koje pate od ovog poremećaja i pored relativno očuvanog nivoa funkcionisanja, treba da zatraže tretman zbog značajno narušenog kvaliteta života. Terapija izbora je kognitivno-bihejvioralna terapija, uz pomoć koje osoba uči na koji način da promeni i ospori negativne samoporažavajuće zaključke i uverenja o sebi, drugima i uslovima života, postane opet uključena u prijatne aktivnosti i na taj način značajno redukuje simptome depresivnosti i unapredi kvalitet življenja. U određenim slučajevima, kada je klinička slika depresije izraženija, neophodno je psihoterapiju dopuniti medikamentoznom terapijom. Savetuju se i određene promene u stilu života, izbegavanje upotrebe droga i alkohola, meditacija i fizička aktivnost.
Da li se to stanje dešava kad dostignemo neke svoje životne ciljeve? Onda se postavlja pitanje šta dalje, jer možda nema više pravih izazova koji motivišu?
Kod starijih osoba se često javlja nakon gubitka identiteta, odlaska dece iz porodičnog domaćinstva, opadanja produktivnosti na poslu ili zbog penzionisanja, naročito kod osoba kojima je poslovno postignuće bilo bitna vrednost u životu. Njima se savetuje da uz pomoć psihoterapije promene svoja samoporažavajuća uverenja koja su ish uvela u depresiju.
Koje su još manifestacije ili kako se ljudi koji pate od tog poremećaja bore sa depresijom, da li su u toj kategoriji i radoholičari
Osobe koje pate od visokofunkcionalne depresije često se bore protiv svog depresivnog raspoloženja na samoporažavajuć način, najčešće korišćenjem droga i alkohola, koje potom dodatno komplikuju težinu njihovog stanja, i povećavaju rizik za razvoj velikog depresivnog poremećaja, pa čak i suicida. Korišćenje supstanci kao koping mehanizma značajno smanjuje efiksanost psihoterapijskog tretmana. Česti su i drugi oblici zavisničkog ponašanja kao što su prekomerna upotreba interneta, online igrica, kockanje, ali i beg u rad kod pripadnika muske populacije.
Kako se to stanje odražava na privatni život, mada često imaju “idealan” ili naizgled idiličan brak ili vezu?
Ukoliko se ne tretira adekvatno, vremenom visokofunkcionalna depresija počne da komplikuje život u svim sferama, dolazi do socijalnog povlačenja, utiče na koncentraciju i smanjuje se produktivnost na poslu. Kod osoba koje su u braku ili vezi, partner ih vremenom počinje doživljavati kao nemotivisane, kritizirajuće i pesimistične, što neretko dovodi do razlaza i dalje komplikuje stanje. Nevezane osobe ne mogu da dožive ushićenje romantične ljubavi, zbog čega ne traže partnere i ne ostvaruju dugotrajne veze.
Dešava se i da se obrate lajf kouč stručnjacima, da li im se to preporučuje, odnosno da li on može da pomogne?
Metodologija koučinga primerena je psihološki zdravim osobama koje žele da unaprede sebe i poboljšaju svoj život u privatnoj ili poslovnoj sferi i nije primerena ljudima koji imaju emocionalni problem. Neretko se dešava da životni treneri naprave još veću štetu, jer nemaju potrebno znanje da prepoznaju poremećaj. Činjenica je da oko polovine osoba sa visokofunkcionalnom depresijom doživi bar jednu epizodu velikog depresivnog poremećaja, zbog čega je neophodno da blagovremeno dobiju adekvatan psihološki i ukoliko je potrebno farmakološki tretman.
Zoran Crnjin, dipl. psiholog
Tags: Depresija